www.diskursi.com
Home
O projektu
O projektu
Tolerancija
O CEIR-u
Poziv za saradnju
Uputstvo autorima
Uredništvo
Uredništvo
Ivan Cvitković
Mile Lasić
Želimir Vukašinović
Zorica Kuburić
Roozbeh (Rudy) B. Baker
Jasmina Husanović
Zilka Spahić-Šiljak
Dino Abazović
Vesna Đurić
Zlatiborka Popov-Momčinović
Damir Banović
Projekti i istraživanja
Kontakt
Linkovi

Aktivizam u pokretu/rodna dimenzija


Istraživački projekat Aktivizam u pokretu/rodna dimenzija je nastao s ciljem artikulacije značaja društvenih pokreta kao kolektivnih političkih aktera za razvoj dinamičnog i snažnog civilnog društva. Istraživanje je podržao Fond otvoreno društvo BiH u okviru programa Civilno društvo (www.soros.org.ba). Pošli smo od pretpostavke da je ženski pokret tu od osobitog značaja budući da spada i u stare (klasične) i nove (alternativne) te je po mnogim interpretacijama jedan od najuspješnijih pokreta. On nije bio usmjeren samo ka sistemu i dobitima od sistema (kao npr. radnički pokret) već i ka stvaranju alternativne političke kulture i političkog senzibiliteta. Politizujući ono što se obično smatra nepolitičkim (npr. poznata sintagma pokreta Lično je političko) proširio je obzore i horizonte političke slobode i politike kao kreativne djelatnosti. U tom kontekstu navodimo sljedeću „opasku“ danas na žalost pomalo zaboravljenog Herberta Markuzea, koji ističe da društveni pokreti brane svijet života koji pokušava da kolonizuje svijet vlasti, i da je po njegovom mišljenju ženski pokret najznačajniji jer promoviše i gradi novi politički senzibilitet, s onu stranu „gvozdenog zakona oligarhije“.

Istraživanje u ovom projektu je bilo fokusirano na artikulaciju ženskog pokreta u kontekstu postdejtonskog bh. društva, s tim da je se bosanskohercegovački ženski pokret počeo artikulisati još u periodu ratnih razaranja i agresije, kao svojevrstan otpor mitološkoj mizoginiji i ratnohuškačkoj politici koja ulogu žene svodi ili na ulogu žrtve „neprijateljske“ etnije ili je postavlja na pijadestal „čiste“, nacionalne tradicije koju treba obnoviti poslije perioda bezbožničkog ateizma i „pogrešne“ socijalističke emancipacije žena.

Budući da su pokreti složeni fenomeni koji izmiču strukturaciji akcenat je bio na kvalitativnim metodama istraživanja imajući u vidu činjenicu da su u tranzicijskim „democraturama“ javni diskursi nedovoljno izrečeni i „zatomljeni“. Pri tom su korišćene i kvantitativne metode kao pomoćne i kao sredstvo za kontrolu interpretacije i analize podataka budući da kvalitativna metoda, koja zahtjeva veliko lično investiranje istraživača_ice ove ponekad vodi u preveliku subjektivnost. Cilj nam je bio da veberijanskom metodom razumijevanja (Verstehen) odn. dubljeg uvida u entitet koji se proučava nađemo smislene odgovore na domete i značaj ženskog pokreta u BiH, i na taj način pružimo relevantna objašnjenja (Erklaerung).

Kvalitativnom metodom dubinskih intervjua ispitano je 21 aktivistkinja iz različitih ženskih grupa iz različitih djelova BiH (Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Bihaća, Zenice, Tuzle, Jajca, Trebinja, Dervente, Višegrada, Kaknja, Stoca...) uključujući i dvije teoretičarke-aktivistkinje, a upitnike je ispunilo ukupno 133 aktivistkinja. Rezultati ukazuju na probleme projektizacije, razmrvljenosti, elitizma koji postoje kako na nivou inter-grupne tako i intra-grupne dinamike ženskih grupa. Uočena je i limitiranost donatorskim politikama koje nameću dnevni red civilnog društva uopšte i ženskih grupa, s tim da se ističe da se bez tzv. strane podrške malo toga moglo postići u ovom domenu. Uočeno je takođe da ženski aktivizam u civilnom društvu predstavlja eufemizam za humanitarni i neplaćeni rad žena u javnoj sferi, i da vladaju interpretacije da je učešće žena u javnoj sferi prihvatljivo ako je u skladu sa patrijarhalnim normama (tzv. etika brige) i u skladu s tim se ženski aktivizam u civilnom društvu često poistovjećuje sa humanitarnim radom.. Uprkos tome, aktivistkinje stvaraju sigurne ženske prostore, mjesto za kreativnost, slobodu i stvaralačku energiju, osnažuju se i međusobno podržavaju i omoćavaju. Tako je npr. ¾ aktivistkinja istaklo da ja u ženskim grupama postalo svjesno svoje moći i potencijala. Nedostatak solidarnosti je takođe uočen kao problem a bez njega nema pokreta u punini njegovog ispoljavanja, ali je solidarnost vrijednost koja se priziva i kojoj se teži i ona je normativni ideal svake intervjuisane aktivistkinje. Tu takođe isplivava na površinu svojevrsna nostalgija prema socijalističkom periodu u kojem je bilo više solidarnosti i empatije. Takođe, uočeno je da pokret nema širu socijalnu bazu što je posljedica njegove projektizacije, NVOizacije i profesionalizacije. Ono što je takođe primećeno je da mali broj aktivistkinja i grupa ima feminističku svijest, na čemu treba dalje raditi budući da se u ženskom pokretu paralelno razvijala praksa i teorija i jedna drugu obogaćivala. Jer, feministička teorija bez aktivizma je prazna, a aktivizam bez feminizma nedovoljno snažan. Feminizam je uglavnom rezervisan za grupe iz urbanih centara koje na taj način demonstriraju svoju posvećenost ali i neformalnu moć u odnosu na ostale ženske grupe.

Glavno pitanje koje ostaje je da li u BiH postoji ženski pokret. To otvara prostore za različite interpretacije u zavisnosti od pristupa i teorijsko-praktičkog uklona. Da ovo pitanje ne bismo zatvorili i dali konačne odgovore, navešćemo, umjesto zaključka, neke od odgovora aktivistkinja po tom pitanju:

„Ja mislim da ženski pokret u BiH itekako postoji i da je možda jedan od najkonstantnijih i najčvršćih pokreta u BiH, i jedan od najjačih predstavnika djela civilnog društva u smislu nevladinih organizacija. Mi civilno društvo međutim poistovjećujemo isključivo sa nevladinim sektorom i u tom kontekstu nevladinih organizacija mislim da je ženski pokret jedan od najjačih i najstabilnijih djelova civilnog društva“. Dragana Dardić, Helsinški parlament građana Banja Luka

„Nakon toliko godina, još uvijek se postavlja pitanje da li postoji ženski pokret. Ženski pokret je, kada razgovaraš sa predstavnicama ženskih, lokalnih NVO, na ovom nivou većina će ti reći da one misle da ga nema i one su to nama odgovorile u našem upitniku... Ali mi smatramo da postoji, jer ako nama na uličnu akciju 8. marta prošle godine koji mi ne slavimo nego imamo uvijek protestni marš i ako nam dođu žene iz BiH i same plate travel, mi smo imale mogućnost da obezbijedimo samo sendvič i tetrapak sok i da su žene došle govori da postoji. Jest to u neformalnom obliku i zato je nama u Fondaciji CURE jako upitna ta informacija da postoji ženski pokret. Opet, da ga nema ne bi bilo neke reakcije...“ Jadranka Milićević, Fondacija CURE

„Džaba što su žene uradile milion projekata one još nisu izašle iz projektizacije, a imamo iskustvo iz ’43, imamo AFŽ, imaš okvir koji si mogao demokratizirati ali si imao masovnost koja se nikad nije ponovila, nema šansi, to je izgubljeno vrijeme. I sad imaš ženski pokret fragmentaran, vrlo podijeljen, i imaš masu mladih žena koje su potpuno nezainteresovane za procese...“ Nuna Zvizdić, Žene ženama, Sarajevo

„Mislim da ženski pokret ne postoji, ako neko naziva ženskim pokretom mrežu, ja to ne bih nazvala pokret. U BiH postoje sporadični slučajevi ili aktivnosti koje imaju obilježja pokreta, no dokle god se sve ono što se radi radi dok postoje sredstva, tj. dok postoje finansijeri ne možemo govoriti o pokretu. Ženski pokret je nešto što je dragovoljno, spontano, proizišlo iz potreba. Mi još uvijek zovemo članice i građanke na aktivnosti, malo je slučajeva da žene dođu pa se žele priključiti, ne očekujući nadoknadu. Uglavnom svi rade za novac i dok je to tako to nije ženski pokret...“ Mirjana Penava, Forma F, Mostar

„Ženski pokret još uvijek ne postoji, organizacije CURE se trude da nešto naprave ali još nismo u tom stadiju, ne znam, možemo se mi zvati ovako ili onako, ali ako vi nemate snagu koje će stati iza Vas, mislim da to još uvijek nije pokret...“ Minva Haskić, Orhideja, Stolac

Mr.sc. Zlatiborka Popov Momčinović






Broj poseta:
danas: 9
ovog meseca: 540
prošlog meseca: 868
ukupno: 12312


diskursi.com 2012